Premda za srednjovijekovno i ranonovovijekovno razdoblje ne postoje izravni podaci, može se sa sigurnošću pretpostaviti da su riječke ubožnice, čiji je rad povijesno dokumentiran, već u najranije doba prihvaćale i djecu predškolskog urasta, navlastito nahočad, nezakonitu djecu, te djecu s izraženim psihofizičkim i razvojnim poteškoćama.

Nema razloga vjerovati kako je odnos spram tih grupacija štićenika bio išta blaži no spram ostalih skupina potrebitih građana. Stari riječki "hospital" u kali Sv. Sebastijana, osnovan u XIV. st., u duhu vremena, istodobno je bio i svojevrsni lazaret za kužne bolesti, prihvatilište za nemoćne starce i siromahe, zametak bolnice i - sirotište.

U XVII. st. u Rijeku se doseljavaju redovničke zajednice kapucina, isusovaca i benediktinki. Svi su ovi redovi od samog početka svoje djelatnosti u Rijeci posebnu pozornost posvećivali uspostavi obrazovnih institucija - gimnazija, akademija i djevojačkih škola. Premda podataka o sustavnom predškolskom odgoju i izobrazbi nema, iz sedamnaestog stoljeća potječu svjedočanstva o organizacijskim pretečama današnjih programa predškole, u ono, doba, međutim, nedvojbeno namijenjene nešto starijim dobnim skupinama:

"Prije prijema u gimnaziju, djeca su obvezno pohađala pripremni tečaj u kojem su trebala pokazati osnovna predznanja i gdje se, vjerojatno, utvrđivalo koliko su domaća djeca, što su kod kuće govorila hrvatski, svladala razumijevanje, čitanje i pisanje talijanskog jezika." (AA.VV., Povijest Rijeke, SO Rijeka - ICR, 1988)

No, izvan školskog sustava, skrb o mlađoj djeci prepuštana je obitelji ili, razmjerno često - ubožnici. Od 1770. zbog naraslih troškova za uzdržavanje i odgoj nezakonite djece, plaćala se dodatna daća na vino u prilog Fonda za siromašne. 1821. g. u Zavodu za siromašne izdržavano je 30 siromaha i 25 djece, a među potonjima zacijelo i veći broj djece mlađe od 7 g. Zavodski režim bio je veoma strog, uz razvijeni sustav fizičkog kažnjavanja. (isto)

Rano moderno doba, uspostavom psihološkog i društvenog sistema humanitarizma i (prividne) međustaleške solidarnosti, uspostavilo je i nove oblike skrbi i za djecu predškolskog uzrasta. Vizura "umanjenih ljudi" postupno je, naime, zamijenjena simboličkim konstruktom "djeteta kao takvog", kojem su, posljedično, bili namijenjeni i posebni oblici društveno kodificiranih i verificiranih odgojnih mehanizama. Rijeka u tome nije izuzetak.

1841. otvoren je poseban dom za djecu - "Milosrdno dječje prihvatilište", koje se izdržavalo dobrovoljnim prilozima imućnika, novcem iz gradske blagajne i sredstvima utemeljiteljice i glavne pokroviteljice grofice Ide Kiss, supruge riječkoga guvernera grofa Pala Kissa od Nemeskera. Domski štićenici sustavno su odgajani u skladu s onodobnim naprednim spoznajama. U domu se uči, igra i provode radne aktivnosti.
U ideološkom smislu, dom promiče kolonizatorski diskurs elitnih mađarskih slojeva.

U jeku prvog svjetskog rata, zavod useljava u novouređene prostore - reprezentativan primjer dosegnutih pedagoških mjerila u osiguranju materijalnih uvjeta predškolskog odgoja i izobrazbe. (Čop, M., Zbrinjavanje i odgoj predškolske i školske djece u Rijeci od 1841. godine do danas /u: Inovacijski pristupi - Korak bliže djetetu, zbornik radova povodom 150 godina predškolskog odgoja u gradu Rijeci, Adamić, Rijeka, 1997/)

     Primjer grofice Kiss, slijedile su i supruge kasnijih riječkih guvernera. Grofica Hedviga Zichy-Wimpfen, založila se 1884. godine za otvaranje vrtića za djecu radničkih obitelji iz tadašnjeg prigrada - "Asilo Clotilde" (Ime Klotilda nosile su žena i kći ugarskog palatina, nadvojvode Josipa, često prisutne u palatinovoj riječkoj rezidenciji u parku na Zagradu (danas zgrada Povijesnog arhiva u parku Nikole Hosta). Nadvojvotkinja Klotilda (po kojoj se zvala i jedna od ljepših riječkih ulica), financijski je potpomagala zavod. Grofica Marija Szapary utemeljila je, pak, sirotište "Maria", smješteno na Podmurvicama. Časne sestre koje su vodile taj zavod, primjenjivale su u radu s djecom didaktičke vježbe/igre po Froebelovu sustavu.

U desetljećima što su prethodila prvom svjetskom ratu, u Rijeci se osniva niz predškolskih ustanova, bilo samostalnih, bilo u sklopu osnovnih škola. Te su ustanove djelovale u dva odvojena školska sustava - općinskom i državnom. Općinske ustanove djelovale su na talijanskome jeziku, a i državni su zavodi, zbog razmjerno malog broja govornika mađarskog sve do 1900. g. djelovali na tom jeziku. Kasnije su državni vrtići postupno prelazili na mađarski jezik, nastojeći poteškoće u stjecanju lingvističke kompetencije u nemađarske djece ublažiti vrhunskim didaktičko-metodičkim inventarom i suvremenim postupcima, a postojali su i obimni programi pomoći siromašnijoj djeci.

Pedagoški rad u državnim vrtićima nadahnjivao se učenjima o odgoju usklađenom s djetetovom prirodom, težnjama i nagonima, kroz igru i aktivnosti, koja je formulirao njemački pedagog Friedrich Froebel (1782-1852). Tako je jedan od državnih zavoda "svoju odgojno-obrazovnu djelatnost izvodio (...) na osnovi Froebelovog sustava predškolskoga odgoja, prema načelu dječjeg razvoja i dječje aktivnosti. Stoga su se u radu koristili raznovrsni materijali i brojna didaktička sredstva pomoću kojih su djeca crtala, gradila, modelirala, opšivala, bojila i izvodila druge njima dostupne aktivnosti. K tome, posebna se pažnja posvećivala razvoju dječjeg mišljenja, pjevanju, tjelesnim vježbama, dječjoj literaturi, a povrh svega dječjim jezičkim vježbama, s posebnim zadatkom da djeca savladaju mađarski jezik." (Čop, isto)

Istodobno, na susjednom Sušaku, razvija se, premda u mnogo skromnijoj mjeri, predškolski odgoj i izobrazba na hrvatskome jeziku. Poglavito se to odnosi na "Dječje sklonište", osnovano 1910. g. U njemu se, uz redovan rad, pažnja poklanjala materijalnoj ispomoći, te raznovrsnim aktivnostima, poput izleta i boravaka u prirodi, kojima se nastojala nadomjestiti skučenost i neprikladnost radnih prostora.

Raspadom Austro-Ugarske monarhije, započelo je najburnije razdoblje riječke novije povijesti (1918-1924) u kojem susljedno nastupaju: D'Annunzijeva okupacija, Riječka slobodna država, te 1924. g. pripojenje Kraljevini Italiji. U tom su periodu dokinuti mađarski vrtići, dok općinska mreža zavoda nastavlja i unaprjeđuje rad. Zanimljivo je da je otvaranje jednog vrtića poslužilo kao prigoda za objavljivanje "Manifesta umjetnika futurista pridošlih ovamo da rasvijetle glupavost kostobolnih pasatista koji sline u ovom gradu" - jedinog poznatog futurističkog manifesta tiskanog na današnjem teritoriju Hrvatske. U njemu se konzervativizmu starijih pisaca suprotstavljaju futuristi, doslovno, "svijetom kao velikim zabavištem/igraonicom".

U međuraću, fašistički režim aktivno skrbi o mreži predškolskih zavoda. Grade se posebne zgrade prema suvremenim pedagoškim standardima, a djeca dobivaju brojne darove i ispomoć. Provodi se politika agresivne režimske indoktrinacije, a u svim predškolskim ustanovama djeluje i organizacija "Figli della lupa" ("Sinovi vučice"), fašistička udruga za djecu od 3 do 7 godina.

     U drugom poraću, nove jugoslavenske vlasti, isprva zaokupljene drugim brigama, tek su 1948. donijele prve odluke o uređenju predškolskog odgoja u Rijeci-Sušaku. 1956. donesen je Zakon o dječjim vrtićima u NR Hrvatskoj, u kojem se izraz "vrtić" koristi u današnjem smislu. Ideološka indoktrinacija je neizbježna, a i određene su organizacijske forme koje je zakon predviđao, poput tvorničkih vrtića, govorile o promijenjenoj "klasnoj svijesti" upravnog aparata. Mreža vrtića ubrzano jača. Zavodi, prije rata često nazivani po stvarnim ili fiktivnim pokroviteljima - pripadnicima talijanskog vladarskog doma Savoia, dobivaju sada imena lokalnih heroja narodnooslobodilačkog pokreta. Unatoč ubrzanom odseljavanju autohtonog stanovništva, talijansko-hrvatska dvojezičnost bila je proširena u riječkim vrtićima (kao i u ostatku javnog života grada) sve do godina tršćanske krize, početkom pedesetih, kada se dvojezičnost dokida, a manjinski programi decimiraju i odvajaju od većinskih.

Sedamdesetih godina XX. stoljeća pristupa se preobrazbi sustava predškolskog odgoja. Donijeta je prva službena programska osnova prema kojoj se formiraju mlađe, srednje i starije skupine, a izrađeni su i "novi" programski sadržaji, poput poznavanja prirode i društva, razvoja govora, matematičkog mišljenja, kreativnosti itd. Ipak, već i najpovršnijim uvidom u povijest riječkih vrtića, vidi se prisutnost ovih pedagoških momenata već od konca XIX. st.

U prosincu 1973., sukladno ustavnim promjenama i praktičnoj provedbi modela socijalističkog samoupravljanja, sve riječke predškolske ustanove potpisuju samoupravni sporazum o udruživanju u jednu radnu organizaciju pod nazivom "Zajednica udruženog rada za predškolski odgoj, obrazovanje i društvenu brigu o djeci predškolskog uzrasta". Veći su vrtići ustrojeni kao OOUR-i (osnovne organizacije udruženog rada), dok su im manji pridruženi kao područne ustanove. Od tog se trenutka naglo širi mreža vrtića, te ih je do 1996. otvoreno još 14, sukladno suvremenim prostornim potrebama i demografskim kretanjima. Mijenjaju se i programski sadržaji, s naglaskom na društvenoj uklopljenosti pedagoškog rada. (Čop, isto)

U vremenu nastanka neovisne hrvatske države, riječki su vrtići zadržali centralizirani ustroj i planski model rada nasljeđen iz samoupravnog socijalizma. Ustanova sudjeluje u aktivnostima vezanima za domovinski rat (zbrinjavanje djece izbjeglica, dobrotvorne akcije i dr.). Mijenjaju se imena pojedinih vrtića, te šira ideološka osnova odgojnog djelovanja (uvode se parareligijski sadržaji vezani uz rimokatoličke blagdane, naglašava se privrženost tradicijskim vrijednostima, te iskazuju novi oblici njegovanja domoljubnih osjećaja).

Uvođenjem tržišnih odnosa, javljaju se i privatne ustanove (vrtići, igraonice i dr.) koje djeluju izvan centraliziranog sustava DV Rijeka. Pokušajem decentralizacije upravljanja proračunskim rashodima, financiranje DV Rijeka, povjereno je u prvom redu Gradu Rijeci kao osnivaču.

Unatoč vidljivim tragovima dugotrajne gospodarske krize i sporoj preobrazbi općih standarda u predškolskom odgoju eri globalizacije, regionalizacije, informatizacije i međunarodnih integracija, djelatnici DV Rijeka, uz najveće se napore trude očuvati već dosegnute standarde života u vrtiću, te, u eri izostanka krupnijih kapitalnih ulaganja unaprjeđivati stručni pedagoško-metodički sklop, u interesu djece. Sustavno stručno usavršavanje djelatnika, rad u mješovitim skupinama, uvođenje alternativnih i eksperimentalnih programa, vrijedan su pokušaj odgovora izazovima novog doba i zalog za budući uravnotežen razvoj sustava predškolskog odgoja i izobrazbe u gradu Rijeci.